Za vazmeno otajstvo tribamo časa cijeli život. Korak za korakom peljani smo iz naše noći vjere k Vazmenoj svitloj zori. Za svakoga će prosvititi Goristali u srcu, ako ga išće. On se da najti i napunit će nas kot Mariju Magdalenu s vazmenom vjerom i veseljem.
Našla je prazan grob, a On ju pita: „Žena, zač se plačeš?“ Sudbine svita počnu kot vazmeni put žalovanjem. Suvrimene skrbi i človičje suze otrt će Goristali, ki pretvara sve na dobro. Žalosni i razočarani ljudi primu posebnu pažnju i naklonost.
Marija Magdalena prispi konačno vjeri, kada ju Goristali zove imenom. Ona prva priznaje vazmenu vjeru: Jezuš, Učitelj je živi Gospodin.
Ne želji ga pustiti, nego zavezati u svoje misli, ali Jezušev vazmeni put pelja iz noći smrti u Očevu svitlost; ov put pelja teško putovanje iz ropstva Egipćanov u obećanu zemlju, kade je nevidljivi život Goristaloga živ i za ćutiti med braćom, ka glasi Njegovo obladanje smrti i goristanje.
 

Človik je stvoren za radost i sriću, ne za muku i bol. Uoči suvrimene pandemije to gluši hladno. Na Vazam se očituje vjerujućim kršćanom Božja nakana s človikom. Strah, muka i smrt nisu zadnji cilj, a bolest i posljedice pandemije poslidnja misao korune stvaranja.
To su samo nezaobilazivi hipci i prelaz u človičjem žitku. Kristuš sam je za to prvi svidok: „Kot je rekao, gori se je stao!“ Ova izjava marijanske antifone vazmenoga časa je srce naše kršćanske vjere. To je temelj i garancija obećanj, ka su spunjena u Jezušu. Danas smo puni radosti, kada na najveći svetak kršćanstva primamo najveću priklonjenost i ufanje Goristaloga za srićnu budućnost.
Zato se spomenimo na Vazam činjenice suvrimenoga trpljenja u pandemiji, da je Jezuševo goristanje sa svojim poslanstvom o novom i boljem svitu tako nezanimljivo postalo. Letargičan, nevjeran moderan človik ne misli već na oduševljenje prvih svidokov goristanja, žen, ke su se pašćile od praznoga groba k učenikom, ki su bižali k grobu.

Ne podajmo se bezbožnomu vijanju časa, nego svečujmo Vazam svaku nedilju kot najveće slavlje skrovnosti naše vjere, znajući da većega dara ufanja već nećemo primiti. Mi nazvišćujemo smrt Gospodinovu, slavimo Njegovo goristanje i iščekujemo Njegov slavni dolazak.
Kot otkupljeni narod Božji hvalimo Boga života, živi zviranjak našega duševnoga života, iz koga smimo neprestano vaditi moć žive vode, ka curi od oltara u svit, koga neka oblikujemo u moći vazmene vjere.
Mi smo nastavak, a naša bitna zadaća je, da svitu dajemo živo svidočanstvo o srži naše vjere.
Neka cijeli svit u zahvalnosti danas veselo zapjeva: Dibina života postigla je svoj temelj i puninu na granici vidućega, ka je u vazmenom otajstvu nadmašena: Strah i bol pandemije teču u svitlost Oca, ki je probudio Jezuša od mrtvih, da sjaji i išće otvorena srca za „Danicu“, ka ne pozna zapada. Neka zvonu vazmeni zvoni, da proslavimo „naše sve“- skrovnost naše vjere, vazmeno otajstvo u srići i miru Goristaloga. Mir s Vami!