Na Macicnu nedilju se spominjamo na slavni ulazak Gospodina u Jeruzalem, kim će početi savršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. Kako je Jezuš za vrime svojega javnoga djelovanja učenikom najavljivao muku, smrt i goristanje, tako i mi na početku Velikoga tajedna, uz vist o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo Muku Kristuševu.

Jezuš se ne boji prositi pomoć od svojih učenikov, ni u svojoj poniznosti jahati na oslici, čim je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvrimenikom, osebito stanovnikom Jeruzalema i mnogim hodočasnikom, tako i nam vjernikom, ki danas hodimo svojim hodočasničkim putem prema Božjemu kraljevstvu.
 

Za mesijanski ulaz u Jeruzalem mu je tribala jedna oslica i pratnja skromnih ljudi, a zbor onih, ki su mu izrazili mesijanska čašćenja i hvale, bio je sastavljen od običnoga vjerničkoga naroda. Ov skromni ulaz je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost, koga je pružio Jeruzalem kot grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je zaistinu gajio ufanje u dolazak drugačijega mesijaša, ne običnoga tesarovoga sina iz Galileje, nego nekoga slavnoga i moćnoga Božjega poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkoga oslobodjenja, gospodarskoga gospodstva nad drugimi narodi ter kulturološke nadmoći nad uljudbom svojega vrimena, ka je stvarala lome na tkivu njihovoga nacionalnoga i vjerskoga bića.
 

U svem tom je nam sadržana poruka, da ni mi ne bi gajili krivo ufanje i čekali nekoga krivoga mesijaša, ne shvaćajući, da je Mesijaš Božji došao i da nam je blizu, samo ga tribamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani kot jednostavni narod obrnuti pozornost našemu društvu, ko gradi svoju budućnost kot Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i vanjskom ostvarenju svih željov i očekivanj.
Takov grad nije Božji grad, nije mesijanski grad. Takov gizdav duh i gizdavo društvo ne moru primiti Mesijaša, nego ga samo raspeti i aldovati, navodno, za dobrobit, ka nije ništ drugo nego laž i hinjba. Kot ljudi, ki su stavili Gospodinu na raspolaganje oslicu i haljine, i mi smo pozvani, staviti mu na raspolaganje svoju skromnost i sebe same njemu u službu, da bi omogućili, da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas.

Zato ni danas ne smimo graditi društvo zatvoreno za Mesijaša, ko ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, ko se ne uči od njegove poniznosti.

Ni danas nimamo pravo na ograničeni mesijanizam, zatvoren u vanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja.
Ar takov ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radje se otvorimo Kristuševomu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, da bi u svojem društvu posvidočili radost, kom nas je ispunio njegov dolazak.

Prostirajmo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, da bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, ter da bi i s njim gradili ovo društvo kot sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak med nas ljude, prilika, u koj se nije sramovao muku podnositi, od srca mu kličimo: Hozana! Blagoslovljen je, ki dohadja u ime Gospodinovo.