Crikva Jezuševa ima nek jednoga dobroga pastira. Ona posluša na glas Onoga, ki je svoj žitak predao za nju. Ali ov „jedan“ Pastir zove i zimlje mnoge druge pastire u svoju službu, da proširu na zemlji kraljevstvo nebesko. On želji, da bude na svitu jedna ovčarnica i jedan pastir.

Kip o pastiru ne more se s nijednim drugim prispodobiti. Današnjemu človiku more se pastirska služba najbolje razložiti s vjernim prijateljem, ki sprohadja naš život u dobru i zlu. Prijatelj, ki je za nas ovde i kada od nas već ništ ne profitira.
 

Ki najde Kristuša, našao je život, ar je Kristuš prije izibrao njega i primio ga u svoje izazova puno naslijedovanje. Zadaće pastira su peljanje, budnost i virostovanje. Dobar pastir čuva i pazi na svoje ovce dan i noć. Sebi izručenu črijedu ima stalno pred očima, da prepozna hitro pogibeli, slabim i bolesnim pomaže. On želji biti ovde za sve, da je srićne pripelja na zelene pašnjake. Blaženo stanje ovac, ali i njihove rane, strahi i stiske ležu mu na srcu. Dobrobit svih je nalog srca dobroga pastira, to je bit njegovoga pozvanja, a priznanje črijede i dobar odnos prema njemu su njegova Božja plaća.
 

Sveti Ivan u evandjelju 4. vazmene nedilje predstavlja i suprotivnu stran dobroga pastira, najemnika, ki se ne skrbi čuda za svoje ovce, samo čeka na plaću. Danas bi rekli gledeć na predstojnike far: Ov svećenik samo „jobba!“ Njega ne zanima tjelovni i duševni položaj njemu povjerenih ovac. Najemnik djela samo za svoju vlašću korist, ugled i prestiž.
 

Kot pokršćeni imamo mi svi dio na pastirskoj službi Kristuševoj, kade su nam povjereni ljudi. Mi neka s cijelim srcem izvršamo naše zadaće u predanoj službi, ne gledeć na prednosti. Pravo služenje gane i vjerniki ćutu našu ljubav. Mislim ovde na mlade roditelje, ki ure dugo gledaju svoje dite, ko im se je hitro diboko zakorenilo u njihovo srce.

Mislim na dobrovoljne suradnike/ce u fara, prez njihovoga angažmana, molitve i predanoga, vjernoga i savjesnoga poslovanja bio bi pust i siromašan naš farski život. A na Svitski dan molitve za duhovna zvanja željim i spomenuti one ljude u našoj biškupiji, ki neprestano i vjerno molu ter podupiraju aldovom, ričom i činom, najveći nalog Gospodinov. Sve je odvisno od perspektive srca, odakle gledam na potriboće Crikve Jezuševe; kako ulažem snagu i svoje mogućnosti u nje ter je pretvaram u vlašće naloge srca.
 

I duhovna zvanja, u krizi i zapušćenosti misli, bar su kako okaljana, nagnuta na srce vjernikov, moru postati novi nalog srca. Pomozimo spuniti nalog Jezušev, nagnimo se na Njegovo srce i posluhnimo Njegov glas: Prosite i dat će vam se.