Da li na morju ili med brigi, u gradu ili na ravnici, strahi nas obuzimaju neodvisno od mjesta, kade smo. Strah za vlastiti život, strah za dušu, strah je ča, ča nas kot sinj sprohadja od rodjenja. Ono je neizostavni dio spektra ljudskih emocijov, uz radost, tugu, srditost, ljubav itd. a izražava se svisno ili nesvisno. Isto tako je uloga emocije, da na neki način motivira adaptivno (prilagodbeno) ponašanje, ko bi doprineslo vlastitomu opstanku človika u pojedini situacija. Tako je i strah fiziološka, izražajna i subjektivna komponenta – usmjerava nas, da razmišljamo i kontroliramo okolnosti, s kimi se sastajemo.
 

Jezuševi učeniki, prelazeći jezero na plavčici, došli su u nevrime. Znamo, da ondašnje plavčice nisu bile čvrste i sigurne kot današnji brodi, nego naprotiv napravljene od driva, pričvršćene smolom i konopci od konoplja. Tako moremo iz današnje perspektive misliti, kako su još vjetar i vihor doprinesli, da se putniki ćutu nesigurno, kada je voda počela napunjivati plavčicu. Stara poslovica veli: ako hoćeš da se suočiš sa strahom, poj na morje. Ova scena straha Jezuševih učenikov je u drugom smislu scena straha u nesrića života, kada ne vidimo izlaz i kada „voda krene, da provali“ okolo nas. A onda bi se morali ugledati na Jezuša, ki je u opisanom vihoru još i zaspao.
 

Ali Jezuš je morao izvršiti dvi intervencije: utihnuti morje i vjetar, ter utihnuti strah i nevjeru svojih učenikov. Njihov strah je bio veći, ar su mislili, da Jezuš nije nazoči, ter su vihor doživili još strašnijega. To nas spominja na jutro Goristanja, kada su sa strahom i dvojbom svidočili onoga, koga su pod križem u strahu ostavili. Zato je njihov primjer bitan, kada premišljavamo o nasljedovanju Jezuša: biti pozvan/izabran nije kraj, nego početak putovanja, trajnoga kretanja u „novosti života“, kade nije uvijek mirno morje, kade se borimo, dojti „nenaranjeni“ ili suhi do svojega cilja. Dakle, u momentu vihora nije spavao Jezuš na plavčici – spavali su učeniki u njihovoj vjeri i zaufanju.
 

Jasno je, da mirno morje nije nikada napravilo dobroga mornara. A tako je i u životu. Slijedili su i učeniki Jezuša i potajno se ufali „mirnomu“ životu uz njega. Dokle su ih oni drugi teško napadali i još nekada pokušavali umoriti, Jezuševa mudrost ih je uvijek spašavala. Tako i mi danas: lipo je biti u vlastitom domu, moliti, premišljavati, ali mi smo pozvani na mnogo već od toga. Ravno nas to nemirno morje života pravi dobrim kršćanom i pripravlja nas za vječnu nagradu. Zato kada se najdemo „okruženi vodom“ u plavčici, ka prosidje, spomenimo se, da ne spava Jezuš – nego spava naša vjera i ufanje.