1. Katoličansko počelo u Bogu. Ako je Bog ljubav, ne more mrziti ništ, ča je stvorio, ovo nam kaže jur Knjiga Mudrosti (Mud 1,6.13.15). Njegova ljubav se ne dá zapeljati človičjom mržnjom, odbojom, nemarom: svojom milošću dá izajti suncu zvrhu dobrih i zvrhu zlih, bar kako, ta milost more se pojaviti na primjer kot sunce i godina. On podnosi, da ga optužujemo, psovamo ili jednostavno negiramo, to podnosi ne zbog uzvišine ravnodušnosti, nego zač dopusti, da ga človik pristankom ili odbijanjem vrlo diboko pogodi. Kad neki človik ozbiljno odbija Božju ljubav, Bog ga ne odsudjuje, nego človik odsudjuje sam sebe, ar ne želji priznati i vršiti tu ljubav, ka je Bog. Božja pravičnost nije “oko za oko, zub za zub”, nego je tako, kad človik ne prekoraca zemaljsku pravičnost, zakonska pravičnost kaštigava (ka je potribna), ipak ne shvaća Boga i zato ne želji biti kod Boga. Bog ne ljubi djelomično, ljubi cjelovito, to znači rič “katoličanski”.
 

2. Katoličansko počelo u Jezušu Kristušu. Kristuš je jedini Sin Božji, ki nam svidoči, ča je “vidio i čuo” kod Oca (Iv 3,32). Sin Božji na zemlji, utjelovljen po Duhu Svetom od Marije Divice, očituje nam, da Otac Bog ne ljubi djelomično, nije pravičan djelomično, i ne odgovara na grišni napad uskraćivanjem svoje ljubavi. Ljudski Kristuš ne pruži nasilju nikakovo protivnasilje, ali u muki ponudi drugi obraz i s grišnimi ide dvitisuć korakov. Dopusti, da mu vojaki zamu ne samo plašć, nego i dolnju haljinu (Iv 19,23). Cijelo grišno nasilje se je razbuktalo nad njim, ravno “ar se je činio Sinom Božjim” (Iv 19,7). Ali njegovo nenasilje ima dužji dah od svakoga svitskoga nasilja. Bilo bi pogrišno, ako Jezušev stav prenosimo na neki politički program, ar je jasno (i za njega), da se državni red ne more odreći nasilja, ka kaštigava. Kristuš u ovom svitu nasilja predstavlja Božji način odsutnosti nasilja, koga je izjavio blaženim za svoje nasljednike (Mt 5,4) i na vršenje, koga ih ovde poziva: “Budite savršeni kot je i vaš nebeski Otac savršen”. Poslidnja zadaća (sudbina) človika je vječna savršenost u neizmerno-potpuno savršenom Bogu, komu nas pelja Otkupitelj, Sin Božji.
 

3. Katoličansko počelo u Savezu. Stari zavjet je poznavao ljubav prvenstveno za one iz vlastitoga roda (prvo štenje redi 17-18). Oni su onda bili “bližnji”. U Kristušu je svaki človik, za koga je Kristuš živio i trpio, postao bližnji. Tako oni moraju da napunu ograničeno ljudsko zajedničtvo s obzirom na “carinara” i “pogana” prema Kristuševom primjeru. Sveti Pavao pokazuje (u drugom štenju) oblik katoliciteta u Savezu.
 

Kršćanska mudrost shvaća, da ona ne more biti djelomična, ar na osnovi otkupiteljskoga katoliciteta cijelo človičanstvo, pred svim svit, pripada kršćanu, ali točno u mjeri, u koj je on usvojio Kristušev katolicitet: “sve je vaše; a vi ste Kristuševi, a Kristuš je Božji”. Ne hvalimo se s ljudi (i ako se držu oni kot duhovni peljači, “reformatori”). Naša Crikva je Božja i Duh stanuje u nami i med nami! Pravi način kršćanskoga katoliciteta ne sastoji se toliko u vanjskom popušćanju, da ide (kako ide), nego ravno u nutarnjem stavu: “Ljubite svoje neprijatelje, molite za one, ki vas proganjaju, da postanete sini svoga Oca, ki je na nebesi!”