4. Vazmena nedilja je i „nedilja Dobroga pastira“, pa zato je ta nedilja i nedilja molitve za duhovna zvanja. Ljetošnji odlomak evandjelja (Iv 10) nas uči, kako nam Jezuš kani dati žitak vječni; nam i svim, ki Njega poslušaju i naslijeduju. Da, Jezuš se je očitovao kot naša budućnost. On je Bog. („Otac i ja smo jedno!“) Od Njega je sve i k Njemu pelja sve. Jezuš kani naš ispunjeni žitak.
Pitanje na svakoga od nas ili bolje rečeno, pitanje, ko si mora svaki od nas postaviti, je: Kanimo se dat od Jezuša nadariti? Nam je nutarnja želja, da nas Jezuševa rič ispuni? Jesmo li radosni i zahvalni, da smo kršćani? Kako je lipo štati u prvom nediljnom štenju (Čini 13): „Kad su pogani ovo čuli, veselili su se, slavili su rič Gospodina i vjerovali su.“ Oni su se veselili, da su mogli postati kršćani. A mi ? Nam je to radost, da smo kršćani, da smimo svečevati Jezuša, Boga, svete maše, da moremo moliti i štati Sveto Pismo? Doživimo li našu vjeru kot dar? Ako da, zač onda nismo radosniji kod svetih maš, radosniji, kad dojdemo skupa? Zač se med nami ne doživi neka radost, nutarnje veselje, kad dojdemo k svetoj maši ili na vičernjicu. Već se doživi depresija, pritisnutost, ono „mi moramo dojti.“
 

Ne, mi ne moramo dojti u crikvu, k svetoj maši! Ne. Bog to ne triba. Mi smimo, On nas poziva.  Bog nas kani nadariti. On se nam daje kot živa hrana. On se nam daje u svetoj riči. On jur sada nam kani dati djela na vječnom žitku, na vječnoj radosti. Vječni žitak, koga je Jezuš obećao, se jur sada kani u nami zrcaliti; neka se jur sada u nami vidi i doživi.

U svojoj poruki svitskomu molitvenomu danu za duhovna zvanja piše pokojni papa Franciskuš: „Kanim vas sve radosno i ohrabrajuće pozvati, da budete hodočasniki ufanja i da nesebično svoj žitak predate.„ …. Poziv je dragocjen dar, koga Bog zasadi u naša srca, sve iz sebe dati i živiti put ljubavi i služenja. Svaki poziv – je to k laičkom ili k duhovnom stanju, je znak ufanja, koga Bog svitu daje. Svaki poziv živi od ufanja, ko slijedi iz zaufanja u providnost. Za kršćana je ufanje već nego optimizam. Ufanje je sigurnost iz vjere, da Bog djeluje u svakom človiku.“

Za pokojnoga papu Franciskuša je poziv Božji ne samo poziv u duhovni i duhovnički staliž, nego poziv, biti osvidočen vjernik. Ili kot piše: „Crikva triba pastire, redovnike, misionare, hižnike, ki u ufanju i zaufanju reču svoje „da!“ Bogu.“
Dajmo Bogu vrimena. Prepustimo mu vrimena u našem svakidanjem žitku. Zamimo si lazno za tišinu, da nam more Bog ča reći.

On ima za svakoga od nas kakovu rič i kakov poziv.