I oni, ki nisu teološki obrazovani, znaju, da stvaranje svita u Knjigi Postanka nije znanstveno razloženje povijesti evolucije, zvana onih, ki zlorabu Bibliju, hasnuju nju kot pobožnu knjigu receptov i iz nje izvodu pretežno moralna pravila za život, kot to činu evangelikalci i druge radikalne odcipljene grupe, uglavnom u Ameriki. Knjiga Postanka, kot i druge biblijske knjige, književno je djelo, objava Boga i Božje riči, pripovijest o Božji spasenjski djeli i književno umjetničko djelo. Bog u Knjigi Postanka daje odgovore na doživotna, neukrotiva pitanja človika, ili i ne: Odakle dohadjam? Ča je človik? Zač živim? Zač je zemlja takova, kakova je? Odakle dojdu trapljenje, muka i smrt, zničenje, nesrića, grih i zlo? Ča su ljubav, srića, milost, milosrdnost i spasenje? Za ča živim? – Kako se čini, to su ista stara pitanja, na ka človik nikada ne more odgovoriti.
 

"Načinimo človika na svoj kip i svoju spodob! Neka vladaju nad ribami morja, nad pticami neba, nad blagom, i nad svom zemljom i nad svimi črvi puzavci, ki puzu po zemlji.“ Bog je dakle stvorio človika na svoj kip, na kip Božji ga je stvorio. Kot muža i ženu je je stvorio. Bog ih je blagoslovio i rekao im: "Budite plodni i pomnožavajte se i naselite zemlju, podložite si ju … I vidio je Bog, sve ča je stvorio i evo bilo je jako dobro.” (Knjiga Postanka)
 

Neki nisu razumili ove riči, drugi su za zničavanje svita okrivili židovsko-kršćansku kulturu, dokle su treti, kako izgleda, razotkrili Boga i prikazali ga kot nekoga, ki nije savršen i perfektan, nego nešikan i malo kaotičan. S pogledom na to, ča je iz Božjega obećanja nastalo: dobro i zlo, savršenstvo i kaos, mogla bi i ova optužba biti opravdana. Spasiti svit, čuvati i razviti ga, Božji je nalog človičanstvu. Presizanje človika na stablo spoznanja, Babilonski turam, Kainov znak, ki je još uvijek prilipljen generacijam, opći potop – na kraju ništ od toga ne pelja človičanstvo do pada i zničenja a Boga ne do propasti. Božji savez je jači od ljudskih krivih putov, Noina barka je sigurnija od poplavov zničenja, život je veće obećanje od smrti, a Božje najdenje i hrabrost s človičanstvom sigurniji su od njihovih zabludov.
 

Godišnje vrime stvaranja, ko dura od početka septembra do svetka sv. Franje, 7. oktobra, ko su kršćanske Crikve u Austriji prvi put najavile pred 10 ljeti, kani nas spomenuti na ta proces postajanja i prolaska ter na odgovornost človičanstva i Boga. Klasične riči nisu dovoljne: zaštita klime, oni ki zagrišu protiv klime, klimatski protest, klimatski zakon. Bilo je i ljudi-“klimatskih lipnic”. Ljudi su skloni, pustiti odgovornost, postavljati nove zahtjeve, politizirati i odobravati samo ono, ča ne ograničava moj život i moje potrošačko držanje. Mnogo toga je još uvijek preveć očigledno.
 

Evo nekoliko pitanj, ka me muču i ka se smu u ovom kontekstu postaviti:

Ćedu li električna vozila i litijeve baterije zaistinu moći smanjiti emisije?

Zač tribamo klima-aparate i dragocijeno hladjenje, kada debeli zidi i pravilno prozračenje činu ljeto podnošljivijim?

Solarni paneli, lakocijeno producirani u Kini, ki su pogibelni i se moru važgat?

Zasmradjenje i zatrpanje života i životnih prostorov tekstilom, plastikom i svim nepotribnim?

Zabetoniranje, popločavanje i nove zgrade namjesto revitalizacije postojeće supstancije i oživljenje praznih stanov?

Ča se stvari ne bi mogle očistiti, ni u Gradišću: privrimene gradjevine, skladišća, stroji i aparati na sredini sinokošev i polja, nehasnovane stvari na zaparkirani ubrovi rijekov i u sredini pokrajine?

Potrošenje energije, povezane s društvenimi mrižami, je strašno. Da bi se smanjilo vrime probavljeno pred ekrani, moglo bi se dobiti vrimena za pravu komunikaciju?

Potrošenje vode za raspršivanje po polji je neodgovorno. Veliki automobili ne dovezu človika hitrije do cilja i ne moru jačati izgubljeno samopovjerenje, teško stvaraju ćut identiteta, dragi su za kupnju i održavanje ter pružaju malo koristi.

Nadalje: nedilja je stvorena za počivak, za odahnuti, za zahvaljivanje Stvoritelju i za poštovanje stvorenja. Otvara nam oči za lipotu, za človika, ki je stvorenje Božje i njegov kip, i za Boga. Kada se izgubi ritam života med djelatniki i svetki, med djelom, trudom i odmorom, med zasopljenjem i dibokim disanjem, osoba i s njom nje svit ispadaju iz ritma.
 

Očuvanje stvorenja, pazljivost i poštovanje stvorenj i svih stvorenih stvari ter zaufanje u Boga moru dati budućnost i isčrpljenomu, mučenomu i zasopljenomu svitu. Tako postaje veliko obećanje, nezasluženo jerbinstvo i presenećenja puna budućnost za buduće generacije. Stvaranje, stvorenje i Stvoritelj moraju se opet vratiti u ravnotežu. To je najbolji preduvjet za mir, pravičnost, ljudsko dostojanstvo, a isto tako i za čvrstu vjeru u Boga.
 

Vrime stvaranja je iskreno, pokazuje siromaštvo našega svita i otvara mu budućnost. Štiti od oholosti, samosažaljenja, nadutosti, slipoće, samovolje i udaljavanja od Boga ter čini človika poniznim. „Kade si?“ viknuo je Gospodin Bog Adamu i Evi, kada su se shranili pred njim u Edenskom vrtu ter se sramovali zbog svoje golotinje. „Človiče, kade si?“ to Bog još svenek pita, kada ide za ljude i svit, njegovo stvorenje, naše obraćenje i suradnja, ka preminja, čuda duže od samo pet tajedan. Mi ljudi smo ono, ča smo: upravitelji i dizajneri, a ne vlasniki ovoga svita. To je stalni nalog Stvoritelja nam.

Slika: Pixabay