Postoji slika francuskoga autora Georgesa de La Toura, nastala 1640. ljeta, u dobi blistavoga baroka, naziva se „Magdalena Pokornica“, ili nekada poznata pod nazivom (meni dražemu), „Magdalena dva plamena“. Na njoj je Marija Magdalena prikazana bezvrimenski mladom uz paradoks - u ruki drži lubanju, simbol smrtnosti. Nje zamišljenost i meditativan stav ju istodobno sakrivaju i razotkrivaju.
 

Ni jedna svetica nije toliko „dizala prašinu“ kroz povijest kot Marija Magdalena. Prvenstveno je tako zbog konfuzije u crikvenoj tradiciji okolo nje identiteta. Je li to bila ona ista žena iz Ivanovoga evandjelja, ku su ulovili u hištvolomu, kanili kamenovati ter ju je Jezuš spasio? I ne nek to, nego pokazao, ča je oprošćenje i kajanje? Je li to ona žena iz Lukinoga evandjelja (Lk 7,36) ka je plakala zbog svojih grihov i oprala Jezušu noge suzami i obrisala vlasi, na presenećenje farizejev i ostalih? Ili je to Marija, sestra Marte i Lazara iz Betanije? O konfuziji okolo identiteta postoju razlogi pogriški u interpretaciji tekstov, ke dosižu još u dob prvih crikvenih ocev.
 

Ali evandjelja su jasna: Marija iz Magdale bila je dobrostojeća žena, sposobna, uslužna i hrabra, samosvojna svidokinja goristaloga Jezuša, ka je upoznala Ljubav. Kako to znamo? U Lukinom evandjelju (Lk 8,2-4) stoji, da Marija Magdalena, zajedno s Ivanom, ženom Herodeševoga upravitelja Huse i Suzanom, ter mnogimi drugimi poslužuje Jezušu i apoštolom u hiži Jezuševoga javnoga djelovanja - nazvišćavanja Evandjelja. Iz Marije Magdalene je, veli, izašlo sedam vragov. Neki crikveni oci, kot papa Grgur Veliki, su izjednačavali sedam demonov sa sedam glavnih grihov. Za kakove zale duhe ili betege da je išlo, biti oslobodjen od grihov sedmerostruko, znači biti potpuno slobodan, onoliko koliko ljudsko biće za života more biti. Plus, biti u Jezuševoj nazočnosti, znači, da je ta sloboda zajamčena: sloboda od griha postaje sloboda za činjenje dobra. Dakle, ona je bila još jedna od osobov, koj je Bog u životu napravio čudo, znak da se proslavi po njemu i da privuče još ljudi k sebi.
 

Magdala je bio seoski grad na zapadnoj obali Tiberijadskoga jezera, u kom je glavna djelatnost bila ribarenje. Slučajnost? Nikako. Petar, Andrija i ostali apoštoli su bili ribari. Ne svi, ali je to zanimanje bilo popularno djelo, da se je mogla obitelj hraniti. Kada ostavimo to po strani, simbolika je jasna: Petar je bio ribar i ostavio ribarstvo kot takovo, da bi postao „ribar duš“. Marija Magdalena se vjerojatno nije bavila ribarstvom u doslovnom smislu kot Petar, ali je isto postala „ribarica duš“, prem na drugačiji, kontemplativan i manje otvoren način.

Na Petru se zasnovala Crikva, kot stan na stijeni, ali Mariju Magdalenu nazivamo „apoštolom nad Apoštoli“. Nije to zbog uprave ili zbog povećanja službe, ku je obavljala, autoriteta, koga je najzad dobila, ča bi ju učinilo ravnopravnom Petru. Za Jezuša ona je to jur bila. Nje autoritet je autoritet srca. Ona je nazočna u svi ključni dogodjaji Jezuševoga života, posebno u oni najteži, ki su prekretnica: muka, smrt, polaganje u grob, goristanje. Ona nije „šefica“ drugim apoštolom, ona je prva od svidokov. Slika, ku sam spomenula na početku teksta, opisuje Magdalenu u aktivnoj, kontemplativnoj ulogi. Čini se, da sidi i ne djela ništa, ali to je varka. U nje je nutrini itekako živo, izgleda kot da će se svaki čas stati sa slike i prošetati do nas ili se najzad obrnuti i pogledati nam u oči, rekavši ča značajnoga. Ali ono, ča ona gleda je plamen sviće. I moremo točno reći o čemu razmišlja, kada se spomenemo Jezuševe prispodobe, da se „svića mora postaviti na svićnjak“ (Mk 4,21-23). Razmišlja o svojoj vjeri, našoj vjeri, tvojoj i mojoj. I moli za nas. A odraz sviće u zrcalu pred njom - to smo mi. Jezuš nas je jednoč nazvao svitlom svita; to smo još svenek.

Slika: Pixabay