Jur su 303 ljeta tomu, da su “Stinjaki” prvi put išli u Celje: 1720. ljeta. Tako na zastavi stoji. Zastava stoji u stinjačkoj crikvi kod sridnjih vrat i “nosi” broje 1720-1790-1990.
 

Zač su Stinjačani jur 1720. ljeta išli u Celje? U knjigi Stinjačana, stolara Ferenca Grandića, s naslovom “Stinjaki - povijest i jerbinstvo” iz ljeta 1990. stoji na strani 109, citiram: “Vjerojatno je onda, da je gradnja prve kapele oko 1720 bio uzrok i povod shodišća. Do 1967. ljeta shodišće je bilo oko Vanebostupljenja. Onda se je išlo tamo i vamo. Pokidob je ali broj ljudi sve manje nastao (od koč 30 ljudi spao je broj na 8), je farnik Stubić predložio, shodišće organizirat u augustu, kad je skupno hrvatsko shodišće i to s tim, da se samo tamo piše ide. Ovo preminenje je bilo dobro. Najveć ljudi je išlo po 2. boju piše u Celje: prik 100.“

Svako ljeto ide lip broj (oko 80) Stinjačanov i Stinjačic u Celje. Sve već mladih. Projde se uvijek srijedu. Jutro u četiri ura je maša u stinjačkoj crikvi. Onda prik Hartberga u Bifelj (Birkfeld), kade se spava. Drugi dan se spava u Veitschi. A petak otpodne je ulaz u baziliku u Celju, kade se uz suze radosnice i uz hvalu za sve kleči i pomoli pred kipom Majke Božje Celjanske! Dirljiv momenat, kade se vidi slavenska duša hodočasnic i hodočasnikov iz Stinjakov.

Važna točka na putu u Celje je mjesto Aschbach. Zač? Onde je bivši vicenačelnik Valentin “Tinki” Kirišić dao skupa s hodočasniki izgraditi kapelu, za ku se on sa svojom familijom skrbi. Nacrt za kapelu, za Mariju i za patrone Stinjakov, za sv. Petra i Pavla, je načinio pokojni kipar profesor Tome Rešetarić, rodjeni Stinjačan. Jako dobro su u Štajerskoj označeni putokazi za tu kapelu. Ča je jako lipo u vezi s Celjom: Sada spomenuti Valentin “Tinki” (u Stinjaki: bivši Vice) podvara sa svojom familijom takozvanu “Malu galeriju”, malu zgradu u blizini stinjačke crikve. U toj “Maloj galeriji” je zvanaredno lipo uredjena i bogata zbirka slik s teksti o hodočašćenju Stinjakov u Celje. Kad je kopija Majke Božje Celjanske nekada bila u stinjačkoj crikvi za jedno ljeto, je tadašnji farnik dopustio, da je ta kopija i dvi ure i u Maloj galeriji, da se more i onde poštivati.

Kada se je pred pedesetimi ljeti, znači 1973. ljeta, svečevalo “50 ljet skupnoga shodišća Gradišćanskih Hrvatov u Celje”, jačio je Stinjački zbor. Dr. Leo Stubić, naš tadašnji farnik, se je skrbio za to. A drugo: “Stinjaki” (kako stoji u žutoj knjigi našega stolara Ferenca, ki je poznat i kot “Burkina Faso-Franc”), su po tomu poznati, citiram dalje: “da su Stinjačka shodišća još uvijek prava shodišća, kade se čuda moli i jači”. A ja ću dodati tomu u duhu jedne jačke bivšega farnika Stinjakov, Branke Kornfeinda, kade se jači, da znamo i dobro posvečevati, ar: Silvana-bar u Celju je imao za Stinjačane nekada “kult-status”.
 

17. junija 1962. ljeta stoji svega lipoga i zanimljivoga o Stinjaki u novina “Neue Illustrierte Wochenschau” pod naslovom “Wallfahrer 300 km unterwegs”. I to, da je Jože Grandić, “Vierundneunziger” (po hižnom broju), tada 72 ljeta star, ukupno 44 pute bio u Celju, od toga 33 pute piše. A ja kanim dodati, da je “strina” Jagica, ka je u visokoj starosti, u 98. ljetu života pred trimi ljeti umrla, već nego 55 puti piše bila u Celju. Po zadnji put u starosti od 85 ljet. Zato je dostala i posebnu “pajlicu” za pišačenje.

Slike: Hildegard Resetarić