Neka žena trpi na prividjenju i ludoj misli, da je mrtva. Psihijatar, ki nju liječi, želji ju osloboditi ove betežne ideje i ju pita: “Mislite, da mrtvo tijelo ćuti bol?” To si ona ne more predstaviti, odlučno odgovori žena. Na to zame psihijatar iglu i ubode ženu u ruku. Ona zakrikne. Psihijatar pun veselja: “Vidite, ča ćete ovomu reći?” Pacijentica: “Moram priznati, Vi imate pravo, i mrtva tijela moru ćutiti bol!”
 

Nije to čudno: Prije nego žena ostavi svoju zabludu, da je mrtva, napusti osvidočenje, da mrtvac ne more ćutiti bol. A nije samo pri bolesni prividjenji dostkrat tako: Ako človik ima ča u glavi, onda se dostkrat još i jasne i očite činjenice, ke jasno pokazuju ovu zabludu, ne moru dotaknuti ovoga osvidočenja. Nekako polag riči, ke su se jednoč mogle čitati ne jednom amerikanskom sveučilišću: “Ja sam si stvorio moje mišljenje, ne bludite me s činjenicami!”
 

Ne živimo danas dostkrat u ovakovi prividni sviti, iz kih isključimo dijele stvarnosti? Iako postoju jasni uputi na to, da ča krivo biži, mi to dostkrat ne kanimo priznati. Tako ča valja na primjer u vezi naše okoline i nje zničenja, u vezi političkih razvitkov, ali i u vezi Crikve. Ali to dostkrat valja i za naš osobni žitak. Da se ali nešto premini na bolje, mora se stvarnosti pogledati u oči ter se nesmi pobignuti u privid i fantazije onoga dijela, ki se ne kani priznati. Suprotivno se shranjamo za pogrišnimi gledišći, da se ne bi morali lučiti od žitka, ki se čini komotan i ugodan, ter se ćutimo u ovom krivom mišljenju i pretpostavljanju sigurni.
 

U evandjelju o bogatušu i siromašnom Lazaru obraća Jezuš naš pogled kraj od jednoga dijela žitka na cijelu stvarnost, ka obuhvaća i sadrži i onu po smrti. Bogatuš vidi samo jedan dio, žitak u uživanju, ne vidi siromašnoga Lazara, koga ostavlja pred svojimi vrati. On ga uopće ne kani viditi. Kani viditi samo sadašnji dio svojega žitka ter se učini slipim za budućnost. Jezuš nam pokaže: Budućnost, žitak po smrti ter i ti drugi su dio stvarnosti našega žitka, ku ne moremo i nesmimo zaostaviti. Iako to ne kanimo viditi i priznati za istinu, jednoč nas cijela stvarnost dostigne. A onda bi moglo biti prekasno.

slika: Pixabay