U nedilju, 15. junija 2025., u personalnoj fari Hrvatska misija Željezno bilo je bermanje – svečevanje Duha Svetoga, vjere i zajedničtva. U nazočnosti željezanskoga biškupa mons. Egidija Živkovića, devetero dice primilo je sakramenat bermanja, a jedno dite je pristupilo blagoslovu. S njimi su svečevali roditelji, kumovi, familije i cijela farska zajednica ar sveti sakramenti nikada ne keraju samo pojedincu, nego svenek jačaju i cijelu Crikvu.
 

Bermaniki su jur na početku mašnog slavlja radosno pozdravili svojega biškupa i darovali mu buket kitic kot znak dobrodošlice, ali i otvorenosti srca. Svetačno mašno slavlje nosilo je u sebi i diboku osjetljivost: u molitvi smo se spomenuli i pokojne dice u Grazu, a biškup je svoj buket kitic posvetio njim, položivši ga kot tiho svidočanstvo molitve, sužalovanja i pamćenja.
 

Sakrament bermanja je podilio mons. Egidije Živković, a u koncelebraciji su sudjelovali fra Božidar Blažević, farnik i peljač misije, fra Stjepan Lukašević i fra Zoran Tadić. Dica su se za ov sakrament pripravljala misece, ne samo znanjem, nego i srcem. Njihove vjeroučiteljice s predanošću su ih sprohadjale u rastu vjere i pripadnosti Crikvi. Iz te pripreme nije izašlo samo znanje, nego i peršonska otvorenost Duhu Svetom da ne ostane gost, nego postane svakodnevni sprohodnik.

Biškupova prodika dotaknula je i velike i male, a morebit najbolje onda, kada je s osmijehom prošao crikvom na električnom romobilu. Jednog bermanika pozvao je da ga slijedi. Ne zbog igre, nego kot simbol: Vjera traži gibanje, ravnotežu i povjerenje. Ne stojimo – idemo napred, nošeni Duhom Svetim, ki nas ne stišće, nego pelja.
 

Sveto mašno slavlje muzički je obogatio medjunarodni zbor Pax et Bonum, sastavljen od gradišćanskih Hrvatov iz Austrije, Slovačke i Ugarske, ali i kotrigov hrvatske dijaspore. Iako rašicani po cijelom svitu, u pjesmi je hrvatski glas postao jedno srce i jedna vjera – povezao nas je u zajedničtvo i peljao k Bogu. U tom zajedničtvu prepoznali smo i ono ča Crikva već od dvanaest stoljeća znači hrvatskomu narodu – čuvaricu identiteta, vjeru pretvorenu u dom. Kad smo daleko od domovine, Crikva nas okuplja, spominja gdo smo i pelja Onomu, kom svi pripadamo. Upravo to jur pola tisućljeća čini i Željezanska biškupija: nježno i tiho, ali postojano – čuva glas hrvatskoga naroda i čuva vjeru, ka zna odakle dolazi i kamo ide.
 

Na kraju slavlja, bermaniki su na svoj dičji, ali iskreni način zahvalili biškupu, farniku i vjeroučiteljicam. Zahvalili su i biškup i farnik. „Hvala“ nije bilo samo protokol, nego izraz radosti Crikve, ka zna cijeniti zajedničtvo, trud, vjeru i svako srce, ko se odluči ostati blizu Bogu ar Crikva je živa onde kade njezina dica rastu, vjeruju – i potvrdjuju se.

Hvala Bogu – ne zato ar je sve prošlo, nego zato ar ča važno tek započinje.

Slika: Inga Marić